Pisano u proljeće 2002

Da bih olakšala svoju dušu...

...morala sam ovo napisati.

U mojoj zemlji životinjama uglavnom nije tako dobro kao ovdje u Njemačkoj. Ali ljubav i briga za njih raste sve više. Malo hrane, vode i lijepa riječ ili barem zaštita od udarca, ne bi usrećilo samo mene. Vec odgovarajući odgoj naše djece moze postici čuda. Dječje srce je njezno i puno ljubavi i prepoznaje bol i tugu drugih, a kasnije može doprinjeti jednom boljem životu. Za ljude i životinje! Prošlu godinu bila sam na odmoru u jednoj drugoj zemlji. Pred auto u kojem sam se vozila izbaćen je iz jurećeg kamiona jedan mali crno-bijeli psić. U jednoj takvoj zemlji neću više nikada na odmor!

Kada je Felix umro lutala sam po Internetu.

Tako sam došla do ovih lijepih Tobiasovih stranica. Ovdje sam mogla moju bol i tugu, iako pod suzama, opisati. Mnogi ljubitelji mačaka tješili su me i hrabrili, svima se želim na ovaj naćin zahvaliti. Posebno hvala Tobiasu, koji je moju veliku tugu i ljubav prema Felixu tako točno prepoznao... kojemu sam mogla o Felixu pisati i koji mi je lijepo mjesto za Felixa stavio na raspolaganje, nema svaka mačka sreću biti uz toliko voljenih mačaka, posebno pored Mombruna i Bilboa čije "zemljište" smijemo mi koristiti.

HVALA TOBIAS

Sa smješkom sam čitala kako mi sve naše voljene mace držimo za sasvim posebne, jedinstvene pa ipak sam u svakoj toj maci prepoznala jedan dio Felixa; da li je to čekanje pred vratima kao T.C., guranje nosićem kao Casimir, od jogurta zamusano lice kao Spike, "ljudskost" Muepfela, panđe od Bilboa ili Kowalski i njegov hladnjak... Felix je bio moj mačak! Moj prijatelj i često utjeha, pa čak i srodna duša. Nikada neću zaboraviti Felixa! Zahvalna sam Bogu da sam ga imala, ipak...da sam ga barem još malo dulje mogla imati.

02.01.2002 umro je moj dragi macan...

Studeni 1992

Kada sam Felixa prvi puta vidjela, bila sam preplavljena osjećajima tuge i gubitka. Moj Willi, prekrasan angora-mačak, upravo je uginuo i bila sam u žalosti. Felix je bio malen, upravo je otvorio oći, nosić pomalo kriv, jedna nosnica viša od druge, njuškica isto pomalo kriva, sve nekako nakrivljeno, jezičak malo vani, a to će tako i ostat.
I dok su me njegove okice gledale živahno i zaigrano, iznenađeno ali ne i prestrašeno, nedostajao mi je Willi.

Willijevo čekanje pred vratima, pozdravljanje, samo njemu svojstvene reakcije na otvaranje njegove konzerve i serviranje jela, njegov nemir kad bi osjetio miris paštete, njemu posebno omiljene slastice, njegova razumnost i nadmoćnost. No, ovog malog macana bilo je svagdje, uvijek nemiran, znatiželjan, živahan i zaigran. Verao se svugdje, a najradije tamo gdje nije smio: krevet, košara za luk, otvoren hladnjak, stolica, stol... Jeo je svoju hranu, ali mu je bolje mirisala hrana koju smo mi jeli...** Tako je i dobio komadić paštete.

Bila je mirna večer, čitala sam knjigu koju sam zbog Willijeve iznenadne smrti ostavila postrani. Felix mi nije dao mira, grebao je po mojim nogama kako bi ga digla u svoje krilo... tako sam mu i dala komadić paštete.

Usred noći probudila sam se, strahovito je smrdilo. Felix je sjedio pored mene, izgledao je strašno uplašen, sav se tresao. Njegova dlaka, krevet, pa čak i moja kosa bili su zaprljani. Felix je dobio proljev.

U prvom trenutku nisam znala šta i sa čime da počnem, ali pogled na njegov jadni izgled toliko me je razniježio da više nije bilo pitanja.

Felix je prvi na redu!

Kupanje i sušenje fenom dopustio mi je vrlo mirno i sa dubokim i očiglednim osjećajem "krivnje", cak se suzdržao diviti se pjeni šampona od breskve. Tada je pala brana u mom srcu, ujutro sam se probudila pored mekanog i na breskvu mirisnog klupka vune. Felix se ušuljao duboko u moje srce, a to se iz dana u dan, iz godine u godinu produbilo. Slijedećih godina sve smo se više zbližili: Felix mi je bio jako blizak.

Dobro sam ga razumjela, a i on mene, bez obzira da li sam govorila hrvatski ili njemački. Ali hrvatski smo prvenstveno upotrebljavali kod maženja, kad smo bili dobre volje. Naprimjer, kada sam se Felixu ispričavala nakon povratka sa nekog puta, a on bi me uvrijeđen satima ignorirao, kasnije na jastuku smjestio bi se na mom potiljku i mi bismo se opet pomirili!

Ako sam dan prije tonirala kosu, Felixovo lice bi danima bilo crveno, tako su svi i bez da su me vidjeli znali da sam bojala kosu. Naime, Felix je uvijek prao i moju kosu. Uvijek mi je bila zagonetka kako bi zaveo ljude i "motao ih oko šape" te bi mu oni u mojoj odsutnosti otvarali konzerve, ali čim sam se opet pojavila nisu više bili niti njegovog pogleda vrijedni. Kako nezahvalno! Da i takav je znao biti moj Felix!

Razgovarala sam s njim na jedan vrlo poseban način!

Samo oni koji imaju mačku umiju reakciju mačke prepoznati.

Da li je to pogled, pokret, predenje ili mijaukanje ili samo jedan lagan pokret ušiju, glave, repa ili šape...

Sve je to bio jezik moga Felixa, njegovi odgovori i komentari... na moj pola njemački, pola hrvatski. Čak i njegovi nadimci (a imao ih je puno) bili su u tom smislu: Šah od Perzije, Lijepa mica, Beba Mica, Miconja, Maconja, Šaci Mica, Najljepša, Najbolja, Najdraža Mica...i jos puno više. Felix je razumio, reagirao...
Još i danas kad se "zaboravim" i neko od njegovih imena mi "izleti", usred rečenice zanijemim i moje srce opet krvari.
Tako znam da rana nikada neće zacijeliti, suze teku i one nikada neće presahnuti .

Sve posjete veterinaru i sve oko toga sam s njim obavljala. Volio je djecu i životinje, sve životinje, bio je živahan i zaigran i svatko tko je k nama došao otišao je sa Felixom u srcu. Kad je Felix bio otprilike devet mjeseci star uzeli smo Tommya k nama. Crno-bijeli mačak kojega nitko nije htio.

Tommy je bio par mjeseci mlađi od Felixa i Felix se jako trudio preuzeti ulogu Tommyeve majke.

Tommy to nije dozvoljavao i čak je znao napasti Felixa. Felix se ipak svih tih godina uvijek i opet pokušavao zbližiti sa Tommyem. Katkada sam držala Tommya da bi ga Felix mogao izljubiti. Jednom, bilo je kasno popodne,Felix je bio posebno miran, nije jeo niti je išao na zahod. Nije dopustio da ga se dira, disao je teško iza vrata dnevne sobe. Htjela sam ga staviti u košaru kako bi ga odvela veterinaru.Tako sam ga kratko uzela u krilo da bi ga bolje vidjela..

Skroz na donjem dijelu trbuha bio mu je mali okrugli kaktus. Pretpostavljam da je Felix u igri katus bacio sa prozora i potrčao za kotrljajućim kaktusom. Kada sam mu to maknula pokazao se Felix posebno zahvalan.

I to je on znao! Još i kako! Tada je došla kastracija. Tu sam se pokazala jako lukavo, pustila sam moju mamu da ga odvede veterinaru. Ja sam onda kao spasilac stigla predvečer po njega i odvela ga kući.

Još vrlo dugo nakon kastracije ostao je Felix živahan i zaigran. Niti jedan poklon nije se mogao zamotati bez Felixa.

Šarene vrpce brzo je oteo, niti papir nije bio siguran od njega. Ali najviše je volio celofan od kutije cigareta, bonbona ili zlatni papir od čokolade, a i plastične loptice iz jaja-iznenađenja. Nije potcjenjivao niti slatkiše. Zgužvane kuglice od celofana bačene u zrak bile su za Felixa najveći izazov, mogao je vrlo visoko skočiti i s prednjim šapama uhvatiti.

Kao što sam već rekla niti hladnjak ni vrata nisu bili prepreke, ali mjesto na stolu mu se nije moglo zabraniti i to najradije pored goreće sviječe ili cvijeća.

Smjestio bi se na stolu kao na prestolju i kao da je to jedino mjesto u stanu, promatrao je od tamo kada bi došla posjeta i nakon što je pregledao torbe, košare i jakne ili kapute, nije ih puštao iz vida. Izgledalo je kao da pazi.

S vremenom se malo ulijenio, djeca su ga nervirala, i nakon što su ga kratko smjeli pomaziti, a uvjerena sam da je to dopuštao meni za ljubav, nestao bi i vratio se tek kada bi zrak opet bio čist. S vremenom je najradije bio pored mene za kompjuterom, ležeći na mišu od PC-a ili je legao na novine koje sam upravo čitala. Uprkos toj lijenosti bio je kod svakog izazova opet zaigran, skoro pa do kraja svog života. Ali je sada već bio samo na mene vezan, nije dopuštao da ga drugi diraju. Sve više je pokazivao dostojanstvo i ponos.

Jednog dana nestao je Felix, nakon što sam sve pregledala, ustanovila sam da je samo preko balkona mogao otići.

Po cijelom gradu nalijepila sam plakate "WANTED".

Moj očaj je bio neizmjeran, nudila sam nagradu, tražila cijelu noć, javila "bogu i vragu". Novine. Radio.

Felix je nestao. Slijedeći dan došao mi je dječak iz susjedstva: "Vaša mačka sjedi vani pred vašim balkonom!"

Bože, kako sam bila sretna noseći Felixa kući, i on je bio presretan. Tommy je frktao, narastao velik, pogledi su im se sreli. Uzrujani, agresivni Tommy gledao je ljutito prema potpuno smirenom, pomalo umišljenom Felixu koji je bio iznad toga. I Tommy se polako okrenuo i otišao da bi se durio.

Nešto kasnije nestao je Tommy, nakon tjedan dana moja je briga bila bezgranična, nedostajao je i Felixu, odlazio je po danu u krevet i izgledao je zabrinuto /bezprisutno/. Samo noću bi postao onaj stari, isti Felix, nakon što je moju glavu po želji dogurao na mjesto koje je želio, spavajući za potiljkom, šapa oko mojeg vrata.

Potraga za Tommyem je potrajala... nakon četiri tjedna već sam vidjela najstrašnije slike u svojoj glavi; lovci na životinje, experimenti na životinjama...sve samo najgore sam vidjela i plakala... Felix me tješio predući, šapom oko moga vrata, ili tiho sa stola. Bila sam duboko žalosna i nisam mogla preboljeti Tommya.

Točno na dan, nakon šest tjedana, stajao je Tommy pred vratima. Isprva nisam bila sigurna da je to on.

Bio je sama kost i koža, potpuno dehydriran i pregladnjen. Kad sam ga digla i k sebi stisnula, znala sam da je to moj Tommy, pokušao je sisati moje uho, ali ni za to nije imao snage. Ali sada sam znala da je to sigurno Tommy.

Cijelo vrijeme Felix se vrtio oko nas, pokretao je svoju glavicu i svoju stražnjicu na način sličan južnoameričkom plesu. Izgledalo je kao da traži ljubav i pažnju. To je bilo prvi put da je Tommy dozvolio Felixu da ga ljubi.

Kada je Felixu bilo otprilike šest godina preselili smo u stan sa vrtom. Obožavao je vrt i bio po cijele dane u travi, najčesće na mjestu pod suncem. Felix je spavao uvijek noću dok se Tommy pretežno noću skitao po okolici, izvan vrta, no Felix nikada nije napuštao vrt. Jedne nedjelje, kao što to obično i bude, kasno poslijepodne čula sam krikove, režanje i zavijanje, Felix je zapomagao na sav glas, Tommy je jurio bezglavo kroz sobe i sakrio se.

Bilo je vruče ljeto, bila sam u stanu za kompjuterom, samo u gačicama i majici na sebi, i bez razmišljanja istrčala sam u vrt da bi spasila Felixa. Sa druge strane ograde bio je jazavčar na uzici, na drugoj strani uzice uspaničena žena koja je vikala. Jazavčar je zagrizo u Felixovu desnu šapu. Strah i bijes! Daje li to još veču snagu?!

Držala sam jazavčara što sam čvršće mogla, pokušavala mu otvoriti gubicu. Bilo me je do ludila strah da bi jazavčar mogao odjuriti sa Felixovom šapom u gubici.

U panici i šoku Felix je stalno grizao moju podlakticu. Odjednom je jedan mladić skočio preko susjedne ograde na cestu kako bi mi pomogao, tek dosta kasnije kada smo već sve dotjerali u red, smijali smo se tome do suza, i on je bio samo u gačama i majici. Mora da je to bila prekrasna slika! Ali tko je u tom trenu na to mislio!

Moja podlaktica je jako krvarila i boljela. Ali prvo je trebalo zbrinuti Felixa. Felix je morao na operaciju, a kasnije i odstraniti vijak.

I dalje je volio pse!

Ne zato sto je bio glup! Jednostavno je bio takav!

S vremenom je uloga starijeg gospodina preuzela maha. Goste je još samo upotrebljavao za njuškanje; pretrage torbi i jakni, mogao je čak biti jako ljubazan da bi od gostiju dobio poneku slasticu, dozvolio je da ga maze samo ako je to baš moralo biti. Ali čim smo bili sami, a ja nisam bila žalosna, trčao je po stanu, igrao se sa svime šta mu je došlo u šape. Tommy mu je zavidio na visokim skokovima. I Tommy je bio zaigran, ali drugačije; dali je to bila ljubomora, osjećaj uvijek biti drugi po redu... Prije otprilike godinu dana preselili smo u Augsburg.

Uskoro sam primjetila da Felix nije više ono što je bio. Ali se trudio da se to ne primjeti. Veterinar mu je prepisao lijekove, vitamine pa i antibiotike. Često sam mislila da se promijenio, i često sam se bojala da slijedeće ljeto, sunce, odmor u travi, praviti se kao da spava, Felix više neće doživjeti. Bilo me je strah! Za Božić se promjenio osobito. Uprkos tome bio je za stolom. Tražio je mirna mjesta u stanu: rijetko, vrlo rijetko sjedio je na stolu, pri kraju nije više ni u krevet dolazio. Najčešće je bio iza vrata, ili u kuhinji, licem prema zidu. Povraćao je, bio apatičan, bez sudjelovanja, prekomjerno je pio, pa je čak ignorirao i usisavač.
29.12. zvala sam u veterinarsku bolnicu. Dobili smo termin sutradan u 10°° h. Nova Godina 2002! Beskrajna žalost!

Naša 10-ta zajednička Nova Godina.

Bez Felixa!

2.siječnja trebala sam doći po Felixa. Vidjela sam ga na stolu u njegovoj košari. Felix je bio lagano agresivan, u svakom slučaju nije bio apatičan, bilo je vidljivo da mu se uopće ne sviđa kako je budući liječnik pokušavao staviti mu infuziju. Košara nije dozvoljavala preveliku mogučnost kretanja, Felix se pokušavao braniti, student se prestrašio, kanila mu je pala iz ruku, "držite ga čvršće, pogledajte šta je već napravio", pokazao mi je svoje izgrebane podlaktice, " tako se mogu i pluća povrijediti"! U sebi sam bila zadovoljna, Felix se branio, dlaka mu je izgledala opet ljepša,"bit će, bit će" mislila sam. Konačno stavljena infuzija išla je para, kada se mladi čovjek uvjerio mogli smo ići bez da je pokušao infuziju obnoviti. Bilo mi je svejedno, imala sam injekciju da bi mogla dati Felixu vode po potrebi. Bila sam presretna otići i moga Felixa povesti sa sobom. Kako smo nemoćni, u strahu nešto reči, prigovoriti... svi mi znamo za uzrečicu "pa to je samo životinja". Samo kod izrade obračuna čini se kao da se radi o zlatu - tada se ne radi "samo o životinji"!

Na putu kući cijelo vrijeme sam pričala, veselila se, htjela sam mu dati snage, ali Felix nije odgovarao. Košaru niti u kući nije htio napustiti, bilo mu je sve lošije i lošije, borio se za zrak, disao teško, iz pluća se čulo pucketanje i zveckanje. Mogla sam samo jos plakati. Bilo mi je to dobro poznato, prije više od devet godina, zbog Willija.

Oko 22°° h zvala sam u bolnicu. Mladi liječnik koji nas je bio i primio, javio se. Sjećao se Felixa i preporučio da Felixu dam vode, pretpostavljala sam -da to nije dobro- ali svejedno sam mu dala tri pune injekcije vode /a 2 ml/, tu je počelo njegovo gušenje.

Digla sam ga u nadi da će tako lakše doći do zraka, njegove šape na mojim ramenima, prvi puta sa panđama, osjetila sam, dozvolila, njegova glavica na mom licu, panđe su sve više popuštale, ležao je kao beba na mojim rukama, bez disanja, oci široko otvorene, zjenice velike, jezik je ispao van - izgledao je tako malen, tako prestrašen, šokiran -
moj Felix je bio mrtav.

Već je travanj 2002 : 4. mjesec bez Felixa!
Nije prošao sat a da nisam pomislila na Felixa. Sve oko mene je na neki način vezano uz Felixa - misli:"...tada je Felix još bio živ","...sada bi Felix...",
"...tada je Felix još bio živ...",
"...sada bi Felix..."...

Nedavno sam bila u Domu za životinje. Jedan stari, sivi mačak, zamršene duge dlake, zapeo mi je za oko, izgled mu je bio jadan, njegov pogled iskusan i pametan. Uzela sam ga sa sobom. Tommy nije presretan s tim, ali ga trpi bez ispada. Sada se taj mačak zove Skyly. Pomalo izgleda kao stari, umorni lav, do kože obrijan, samo griva i rep ne. Voli jesti, krevet, krilo i mir. Izgleda da baš ne voli sunce, niti vrt.
Ili je to strah!? Ali on svaki dan izgleda bolje, iako mu nedostaju zubi i muči ga Artritis.
Znam da bi Felix rado s njim svoje mjesto podjelio. On bi volio Skylya.

Već to me čini sretnom! Kada Skyly ide prema meni smješkam se bez gorčine i nadam se da će do ljeta uspjeti, negdje u vrtu, možda čak u blizini grobića , nači svoje mjesto. U stanu uvijek gori barem jedna svijeća za Felixa, ne isključivo, ali uglavnom na njegovom mjestu na stolu.

In Memory of Felix
Mirna

Skyly nije dugo živio, ali za vrijeme svog kratkog života kod nas često je bio na Felixovom grobu. Sada tu leže jedan pored drugog -ali o tome drugom prilikom.